Hladan vetar mi steže pluća
I srce mi lomi kao pruće
Dok oblakom crnim prekriveno sunce
Pokušava da dopre do seoskih kuća
Al' ne beše to oblak, crn kao kletva
I ne beše to vetar što sledi mi grudi
Već to behu ptice, crne ptice zlosutnice
Čija strašna vest me tada umalo ne ubi
Zadihan i iscrpljen sam stigao do reke
Tamo nema sunca, tamo ne raste trava
Samo mračan prizor kako kao dete
Moja draga na obali večnim snom spava
Želim da je probudim ali me ne sluša
Zar me glas izdaje, zar ne govorim glasno
I pred njenim telom umire mi duša
Jer tek sada moje oči, gledaju jasno
I začu' se krik slomljenog junaka
Reke su stale i priroda ćuti
Zanemelo je sunce, ugasila se vatra
I samo strašan očaj mi u srcu bukti
Al' glas me doziva iz obližnje šume
Biće kao što je moja draga bila
Idem za njom pa i neka umrem
Jer smrt mi je njena slomila krila
U neprohodnoj šumi pronaš'o sam dragu
Gde igra svoju igru sa ostalim vilama
Nečujno sam posmatrao ples u blagom hladu
Osećam jezu kako prolazi mi žilama
I pogledaše me tada dve sjajne zvezde
I priđe mi vila čarobne lepote
Ja ispod hrasta ona ispod breze
Po drugi put mi ona moje srce ote
Zagrli me čvrsto rukama svojim
Sve je stalo u šumi je muk
Tvojim plesom opijen, ničeg se ne bojim
Dopusti da živim poslednji put
Igraj poslednji put za mene
Pod velikim suncem, u hrastovom hladu
Igraj poslednji put za mene
Nemoj da staješ, ne štedi snagu
Igraj poslednji put za mene
K'o skamenjen stojim pred tvojom lepotom
Igraj poslednji put za mene
Tvoj ples koji opija, plaćam životom