Gori sada gori, Vatro slugo Božija
Jer imam pitanja pre no što krenem na put
Gde nestaše drevni bogovi
U koju su se sakrili tamu
I zašto su te deca tvoja ostavila samu
Niti gorim sad zbog tebe
Nit sam sluga tvoga boga
Nit sad moram da te slušam
Kad na korak si od gro
Al ću da ti odgovorim
Na najveću ljudsku tajnu
Da bi umro nespokojan
Što vek proživeo si u neznanju
Razbukta se modra vatra
Kao da više goret neće
Zalupiše se sva vrata
I pogasiše se sveće
Pa skamenjenom monahu priđe
Na njegovu desnu stranu
I pažljivo sasvim tiho
Na uvo mu šapnu tajnu
Onda drsko reče monah
Na verujem u to što kažeš
Da bi me odvojila od Boga
TI ćeš čakl i da me lažeš
Otkad ovce poput tebe
Za nepojmljivo dokaz traže
I kako se usudjuješ
Da pomeneš da ja lažem
Sedi starac smognu snage
I u strahu progovara
Ja ne osetih tvoj vazduh pun slobode
Ni tvoj toplina nije doprla do mog srca
Ja ne videh lica bogova
I ne čuh reči vašeg sunca
Kako u mračnoj ćeliji
Da osetiš vazduh pun slobode
Kako da između hladnih zidova
Toplina dođe do tvoga srca
Kako da vidiš lica bogova
Kad pognute glave dočekuješ jednog
I kako da čuješ naše reči
Kad te zaglušuje lažljivo srce
Od straha neobuzdanog što u grudima kuca
Starac ispusti poslednji dah
I poslednje reči drevnoj vatri
Gori sada gori! Vatro mati moja
Pokaži slepima put
Jer krili smo se od tebe
I bežali u tamu
I zaboravili pravi put
Kravavih kolena u hramu
Sad spokojan budi starče
Ne nazivaj se više robom
Sklopi oči mirno zaspi
Jer večeras bdim nad tobom
Sevnu vatra i noć nesta
Gusti dim se vinu do neba
A poslednja reč starca
Svakog prolaznika vreba
Gori sada gori! Vatro mati moja
Pokaži slepima put
Nek tišinu razbije huk
Neka svetlost razbije tamu
Nek pred tobom opet stoje deca tvoja
U zaboravljenom hramu